Misa posvete ulja slavljena je u katedrali Gospe Velike u Dubrovniku u četvrtak, 28. svibnja pod predsjedanjem dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinića te uz koncelebraciju pedesetak svećenika i redovnika koji su za ovu prigodu došli iz svih dijelova biskupije. Ovo misno slavlje redovito se slavilo u Dubrovačkoj biskupiji na Veliku srijedu no ove godine zbog pandemije nije slavljeno nego je slavlje prebačeno za vrijeme kada se stvore bolji uvjeti, a oni su se stvorili 50 dana nakon uobičajenog slavlja, ne više u korizmenom nego u uskrsnom vremenu i to u devetnici Duhu Svetomu.
Na misi su blagoslovljena i posvećena ulja za sakramente i ostale crkvene potrebe, a svećenici su obnovili svoja svećenička obećanja. Dvojici svećenika koji ove godine slave zlatni jubilej biskup je čestitao, a to su don Franjo Dragun, umirovljeni svećenik Dubrovačke biskupije i fr. Nikola Mioč, dominikanac. Na misi je sudjelovalo dosta vjernika, a ostali su mogli pratiti slavlje u online prijenosu. Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti katedrali zbor s voditeljicom Majom Marušić.
Opće i ministerijalno svećeništvo – povezanost zajednice i svećenika
U prigodnoj homiliji biskup Uzinić kazao kako i opće ili zajedničko svećeništvo vjernika i ministerijalno ili hijerarhijsko svećeništvo svećenika imaju udio u Kristovom svećeništvu. „Zato nisu jedno drugome konkurencija, nego su usmjereni jedno na drugo“, primijetio je.
Potom je objasnio tu međusobnu povezanost svećenika i zajednice. Zajednica koja ne bi imala svećenika ostala bi bez izvora i vrhunca kršćanskog život, euharistijskog slavlja koje svećenik vrši u Kristovoj osobi i u ime cijelog Božjeg naroda je prinosi Bogu. Svećenik bez zajednice vjernika, koji snagom svojeg kraljevskog svećeništva sudjeluju u euharistijskom slavlju, bi izgubio smisao postojanja jer Isus svećenicima nije dao dar euharistije za njih, nego za zajednicu, za Crkvu.
Bolno slavlje misa za narod a bez naroda
Slavlje misa bez naroda zbog toga je u proteklom periodu bilo teško, a biskup je to ovako objasnio: „Evo zašto je za nas svećenike, dok smo slavili misu za narod bez naroda, teško pala prisilna odvojenost i nemogućnost da se u slavlju mise ujedine naša dva svećeništva, ono ministerijalno predvoditelja i ono opće Božjeg naroda, vjernika. I zašto je našim praktičnim vjernicima, bilo teško bez mogućnosti sudjelovanja na misnim slavljima. Svi smo zbog toga patili, ali smo ga i prihvatili s ljubavlju i poštovanjem, na čemu zahvaljujem i vama svećenicima i vama vjernicima. I dok smo to činili bilo nam je lakše jer smo znali da to ne činimo zbog sebe, nego zbog naše ugrožene braće i sestara i potrebi njegove zaštite. To smo prihvatili kao žrtvu koju smo prikazali Gospodinu s nakanom da možemo ponovo biti zajedno i zajedno slaviti. Danas zahvaljujemo Bogu što nam je to ponovo omogućio.“
Otkriće obiteljskih crkvenih zajednica
Nadalje je primijetio kako je to iskustvo, iako je bilo teško dalo i neke dobre plodove. Razotkrilo je svu površnost svijeta na kojemu smo do tada gradili svoju egzistenciju, kazao je biskup. I u samoj Crkvi je puno toga otkriveno. Ima dosta toga nad čim se možemo i trebamo i zamisliti.
„Ipak, najvažnije je ponovno otkriće važnosti naših obiteljskih crkvenih zajednica. I to da smo, gledajući u njih i njihov način biti Crkve, osjetili i probudili potrebu da se ponovo nađemo u zajedništvu“, istaknuo je. Izrazio je nadu da to nije ono zajedništvo koje će nas vratiti ondje gdje smo bili prije kako bismo mogli nastavili ondje gdje smo stali, sa svojim tradicijama i običajima, nedjeljnim misama zbog dužnosti, „nego kako bismo kao Crkva ponovo postali obitelj i bili ono što je bila prva Crkva dok je slavila euharistiju skriveno i po kućama“.
A oni su, kako uči evanđelist Luka i ovo liturgijsko vrijeme u iščekivanju Duhova, bili jednodušni i postojani u molitvi s Isusovom majkom Marijom. I sve im je bilo zajedničko. I bili su jedno srce i jedna duša. Zanimljivo je da Isus Oca u evanđelju današnjeg dana, koje je inače posljednji dio Isusove velikosvećeničke molitve, upravo za to moli, primijetio je biskup, moli „da budemo jedno kao što su on i Otac jedno“.
Misa posvete ulja povezuje svećenike međusobno ali i sa svim vjernicima
U nastavku propovijedi biskup Uzinić je naglasio dvostruki sadržaj ove Mise posvete ulja. Prvi je okupljanje svećenika i sudjelovanje u koncelebriranom euharistijskom slavlju koje predvodim on kao biskup. „Ono izražava zajedništvo cijelog prezbiterija naše Dubrovačke biskupije, odnosno svih svećenika koji su inkarnirani u ovu biskupiju i svih onih koji u njoj, mojim dekretom ili odobrenjem, vršite i živite svoje svećeničko poslanje.“
Drugi je međusobna povezanost sa svim vjernicima biskupije, po svetim uljima koja se blagoslivljaju i posvećuju te potom služe u različitim prigodama kršćanskog života i života kršćanskih zajednica. Te prigode su krštenja, potvrde ili krizme, ređenja, posvećivanja crkava kao i u okolnosti bolesti, koje nisu nikom drage, ali su dio života. Pomazanje bolesničkim uljem i molitva za bolesnika i tim okolnostima daje drugačije značenje, protumačio je biskup, i na svoj način i njih pretvara u prigode i slavlja. Ta ulja se upotrebljavaju i za novokrštenike i krizmanike. Trebala bi se upotrebljavati i kod ređenja novih svećenika, „ali nažalost, nakon prošle bogate godine za našu biskupiju, ove godine nemamo svećeničko ređenje“, spomenuo je dubrovački biskup.
Svećenički poziv je poziv življenja za druge
Istaknuvši kako je jedino od ulja koje se posvećuje ulje svete krizme kojim se vjernike pomazuje u krštenju i potvrdi biskup je kazao kako time „mi posvećujemo sami sebe“. „Pomazanje krizmom je pomazanje Isusom Kristu. Njim pomazani, njemu se suobličujemo. I dobivamo poslanje u Duhu Svetom nastaviti njegovo djelo u svijetu. Kao kršćani, oni koji su pomazani Isusom Kristom, moramo biti kristoliki i biti prepoznatljivi kao kršćani“, objasnio je.
Govoreći o pozivu na ministerijalno svećeništvo biskup je istaknuo kako je to „poziv koji nam nije upućen za nas nego za druge“. „Poziv je to predvođenja drugih vjernika u ljubavi“, ustvrdio je te nastavio: „Svećeništvo nije osobni izbor. To je poziv i poslanje koje dobivamo od Boga. Bog poziva, a mi se odazivamo. Svećeništvo je i dar nama i Crkvi. Dar nije nešto što se kupuje, mijenja i prodaje. Dar obvezuje. Poziva na uzdarje. Uzdarje znači da se mi koji smo ga primili trebamo učiniti darom, biti dar, darovati se. Zato svećeništvo nije i ne može biti viđeno tek kao posao. Ne možemo i ne smijemo, kako nas u više navrata upozorava papa Franjo, biti funkcionari. Mi nemamo ugovor o radu. Ali imamo ruke pomazane uljem krizme – biskup ima pomazanu i glavu jer se u Crkvi postavlja da bi druge vodio u ljubavi – kako bismo svoje ruke podizali na molitvu za svoju braću i sestre, za Crkvu i cijeli svijet. I njima odrješivali grijehe. I lomili Božju riječi i euharistijski kruh.“
Pomazanjem svećeničke ruke postaju Kristove
Podsjetio je i na običaj koji je nekada postojao da se mladomisnicima, ali i općenito svećenicima, ljube ruke. To je i danas dio liturgije naše pravoslavne braće, dodao je te ustvrdio da iako pripada drugim vremenima i to može biti smatrano ponižavajućom gestom, koje je nažalost ponekad i bila korištena s tim namjerama, to ipak nije gesta bez opravdanja. Objasnio je potom dublje značenje te geste: „Ruke svećenika su se ljubile jer pomazanjem naše ruke postaju Kristove ruke. Kako velika odgovornost i milost! Ruke su svećenika one ruke kojim je Krist blagoslivljao, dodirivao, milovao, hranio, vidao rane, prao noge, lomio kruh, dijelio… I želi to po našim svećeničkim rukama nastaviti činiti do kraja svijeta. To su njegove raspete ruke iz ljubavi kojima želi nastaviti opraštati. Ruke su to s trajnim znakovima ljubavi koja ne spočitava naše grijehe, nego nam objavljuje dubine Božje ljubavi i milosrđa. Čuvajmo dostojanstvo svoga biti kršćani! I dostojanstvo svojih svećeničkih ruku!“
I opće i ministerijalno svećenstvo zato treba živjeti u bratskom i sestrinskom zajedništvu, kako bi, usprkos ljudskim ograničenjima i slabostima, i kroz jedno i kroz drugo „moglo biti prepoznato ono najvažnije po čemu trebamo biti prepoznati kao učenici Isusa Krista, a to je ljubav, ona međusobna i ona prema svima drugima“, rekao je biskup Uzinić.
„Budemo li prepoznatljivi po ljubavi, i Krist će biti prepoznatljiv u nama. Kao kršćani ćemo biti kristoliki. Ja ću kao biskup tek u tom slučaju biti ikona – slika Isusa Krista. I naše svećeničke ruke će biti Kristove ruke. Molimo da tako bude. Molimo i jedni za druge“, pozvao je sve a vjernike je posebno zamolio da mole za svoje svećenike kako bi oni „svaki dan dostojno uzdizali Bogu ruke za vas svoju braću i sestre, vjernike, za Crkvu i cijeli svijet“. Zamolio je i da mole za njega kao svog biskupa kako bi i on „uvijek bio živa Kristova slika za sve vas“.
Angelina Tadić
Fotografije/screenshots: Tea Kuzek