Fra Stjepan Pupić Bakrač rođen je u Otoku kod Sinja na Svetkovinu Gospodnjeg utjelovljenja, 25. ožujka 1938. godine, od oca Andrije i majke Luce r. Bilobrk. Kršten je odmah dan nakon rođenja u Župi sv. Luke u Otoku, a sakrament svete potvrde je primio 1. srpnja 1948. u istoj župi. U Makarskoj i Sinju završava prvih šest razreda klasične gimnazije. Maturirao je u Zadru 1957. godine, kada započinje i novicijat na Košljunu. 1958. godine polaže privremene zavjete, te nakon odsluženja vojnog roka nastavlja studij filozofije u Samoboru i Zadru. Godine 1963. u Zadru polaže svečane zavjete u Redu Male braće, te je sljedeće godine zaređen za đakona i prezbitera. Od 1964. djeluje u Samostanu Male braće u Dubrovniku gdje upisuju Višu muzičku i Višu pedagošku školu. 1966. godine uprava mu Provincije dopušta polaganje licencijata na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Fra Stjepan je, osim rečenog, na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao njemački jezik i hrvatsku povijest. Od 1969. do 1971. djeluje kao kapelan časnih sestara franjevki u Zadru na Voštarnici, a od 1974. do 1976. vrši službu župnog vikara u Puli. Od 1976. do 1979. u službi je gvardijana splitskog samostana na Poljudu, gdje dvije godine vrši i službu župnika. Od 1979. do 1982. vjeroučitelj je studenata u Dubrovniku, kada odlazi za samostanskoga vikara na Hvar. S Hvara 1985. godine odlazi u Rožat gdje ostaje sve do 1994. godine kada je premješten u Trogir. Vršio je i službu definitora od 1991. do 1994. godine. U Samostanu na Dridu vršio je službu predstojnika i župnika, a u lipnju 2006. godine biva premješten u Samostan sv. Ante na Poljud gdje ostaje sve do svoje smrti.

Fra Stjepan je bio iznimnih intelektualnih sposobnosti, o čemu svjedoče i gore navedene diplome različitog smjera. Ta činjenica je odredila i fra Stjepanovo raznovrsno djelovanje. Djelovao je kao profesor, kao pastoralni djelatnik i  voditelj crkvenih zborova, ali i kao uspješni i uporni građevinar-zidar. Ovo potonje je čak obilježilo njegov životni put. Gdjegod je bio, sklonost ga je vodila prema obnovi zapuštenih crkava, ponajviše vlastitim rukama i zidarskim vještinama. Tako je, primjerice, u župi Svetoga Jakova na Čiovu kod Trogira temeljito obnovio čak sedam crkava, većih i manjih, redom građevina od značenja povijesne kulturne baštine. Slično je uradio s obnovom samostanske crkve Uznesenja Marijina na Poljudu u Splitu. Ti veliki zahvati nisu uvijek išli bez određenih napetosti s lokalnim i regionalnim nadležnim ustanovama, pa i crkvenim, ali, na kraju, valja reći da su ti crkveni objekti, posebno oni na Čiovu, spašeni od daljnjeg propadanja. Lokalni (trogirski) djelatnik, koji je bio veliki osporavatelj fra Stjepanovih pothvata u obnovi zapuštenih crkava, nakon sretno završenih radova izrekao fra Stjepanu javnu pohvalu (u tisku).

Uz taj i drugi materijalni rad, fra Stjepan se nastavio stručno baviti hrvatskim jezikom, napose na području sintakse, fonetike i pravopisa. Može se kazati da je u tome bio vrhunski stručnjak, te je njegov uži krug žalio da se tom poslu nije posvetio u profesionalnom smislu. Do zadnjeg svojeg dana i druge je poticao na čistoću hrvatskog jezika, kadikad do mjere koju drugi nisu mogli slijediti. Dodajmo još da je bio zaljubljenik i u latinski jezik, na sličan način i u istom području kao i u hrvatski.

Valja istaknuti da je fra Stjepana kao franjevca posebno resila krepost (zavjet) siromaštva. Nikada nije pokazivao sklonost bogaćenju, niti se – u danim okolnostima, kakvih je bilo – želio osobno okoristiti. U svemu je težio istinitosti i pravednosti, a u raspravama striktnoj  logičnosti, što subesjednicima nije uvijek bilo lako slijediti. Svoje višegodišnje zdravstvene poteškoće nosio je veoma samozatajno.

Našemu bratu fra Stjepanu Pupiću Bakraču zahvaljujemo za sve dobro koje je učinio za svojeg ovozemaljskog života. Neka ga Gospodin svojim milosrđem očisti i uvede u svoj mir!

fra Bernardin Škunca