Božićna čestitka

Rodio se Bog i čovjek usred stajice,
Rumen cvijetak, dragi sinak svete Djevice.
Tako stara Hrvatska božićna pjesma. Naizgled idilična slika, melos… sve kao da pripada prošlosti ili bolje rečeno, toga danas nema. Ipak, svjedoci smo sve većeg problema otuđenosti, zatvorenosti i manjka humanosti iako se o njoj najviše priča. Čovjek nije stroj i ne može se uklopiti u standarde koje digitalizacija današnjice bezuvjetno nameće bez obzira prihvatimo li ili odbacimo dotični update.
Čovjek je biće odnosa, duha, srca i uma. Bez toga nije čovjek. Čovjek je ranjiv, iznenađujuće plemenit, nevjerojatno snažan u životnim udarcima i žalosno nizak u svojoj sebičnoj gramzljivosti. Iz ovog sektora rađa se čovječnost koja nikad ne gubi status prve od prvih. I Bog izabire slobodu čovječanstva te ovu čovječnost podiže u punini na vrhunac smisla čovjekovog života. Jasno nam je da je za svaki napredak i postignuće potreban uz smisao i originalnost, velika žrtva rada, odricanje od vlastitih potreba te ono malo sreće. No bez osobne vjere u uspjeh, ljubavi i predanosti nema istinskog napretka. Tu se upravo ugnijezdila slika božićne idile ali i nezaobilazna činjenica Božje prisutnosti među nama. Bog je taj koji vjeruje u nas, koji svoju ljubav ne može iscrpiti ili ograničiti jer ju je ucijepio u nas po klici vječnog života koja raste u nama. Bog se rodio kao čovjek da bi posvetio naše dostojanstvo i pokazao čovječanstvu božansko lice čovječnosti. Došao je u svakodnevicu ljudske obitelji posvećujući ljepotu i toplinu zajedništva. Upravo je obitelj temelj na kojemu gradimo zdanje svoje čovječnosti, stabilnosti i života.
I dok gledamo mnoštvo lampica koje upotpunjuju idilu topline današnjoj hladnoći otuđenja – treba znati – ključ topline, ljubavi i čovječnosti leži pohranjen u naše srce. Kleknimo pred maloga Boga i on će progovoriti o velikom našem srcu, umu i dostojanstvu koje nam on u svakom trenutku može vratiti bez naknada.
Sretan Vam Božić i blagoslovljena Nova godina!
žele: fra Jozo Sopta i fra Drago Ljevar