Lang Slobodan 23. 2. 2016.

Na brodu za Lopud čitam na mobitelu vijest da je slobodan Lang umro. Žacnulo me. Umro je jedan od onih prijatelja koji je volio život i ljude. Svaki mu je dan bio dar za kojim je doslovno trčao. Onako nezgrapan, krupan dosta dobro se nosio s a zakonima fizike. A njegovo lice, zarazan nevin osmjeh, odmah su došli stavljali u prvi plan. A njegov životni put – curriculum vitae: od Židova, komuniste i visokog partijskog funkcionara, do hrvatskoga nacionaliste i obraćenika puno govori o njemu.
Bio je na famoznom Kongresu KPJ kada su naši i slovenski komunisti napustili kongres. Silazio je među rudare na Kosovu. Prvi put sam ga sreo za komunističke Jugoslavije. Negdje u Gradu je saznao sam franjevac i odmah je tražio da se angažiram za ovo ili ono. Uvijek je imao ideja od kojih vjerojatno ni 10 dio nije ostvarivo. Te njegove prijedloge sam shvaćao kao komplimente ali bez posebne obveze. Ako može, može.
Onda j e počeli napad na Dubrovnik i rat. Došao je među nas. Stalno je nekud a hodao, sokolio, bodrio, predlagao. Većina je tada zašutjela i čekala. On je djelovao. Ponekad je to izgledalo bezglavan, obični aktivizam, a ipak je donosilo nadu. Neki su posumnjali da radi za neke strane službe i da je spremam predati Grad. Meni se čini da je samo želio dobro.
One noći kada je gorio hotel Imperial izveo je ljude van. Njih 15 od njih je doveo meni u samostan Male braće, gdje sam bio gvardijan. Jednostavno ih je doveo pred vrata. Poslije sam s njim nosio toplo mlijeko u samostan sv. Klare gdje su ostali bili smješteni. Sablasno osvjetljen grad o vatre gorućega hotela stvarao je užas. On mi je u jednom momentu uzeo ruku i stavio na križ koji je nosio oko vrata. U apokaliptičnoj noći kao Onofrijeve česme ispovijedio je: Isus je moj Spasitelj, od tada se nije odvajao od Isusa. Uvijek je tražio «ranjenog Isusa» a u njemu ranjenog čovjeka.
Ima bezbroj zgoda s njim koje sada ne mogu prepričavati. Jedino znam da sam ga više puta u bolesti čuo. Imao je i dalje planova i brige oko pobjede dobra. Od mene je preuzeo franjevački pozdrav «Mir i dobro» kojim je često pozdravljao. Kao prorok mira vjerovao je u dobro u ljudima. U svakom čovjeku. Družeći se s njim bolje se moglo shvatiti što je čovjek, i koliko je važno ne biti pasivan. On to zaista nije bio.
Zato molim Gospodina da bude milosrdan i blag prema njemu, da mu se duša vječnoga mira napoji!
Fra Josip Sopta