Da se na ime Isusovo prigne svako koljeno, želja je apostola Pavla (Fil 2,10). Tu želju u svome srcu žarko je nosio veliki franjevac iz 15. stoljeća, svetac koji je u mnogočemu obogatio život Crk­ve i čija poruka je itekako aktualna u današnjem vremenu.

Rođen je 1394. godine u mjestu Monteprandone, pokrajina Marche (otuda nadimak Markijski) u Italiji i kršten pod imenom Domenico. Rano ostaje bez oca i već kao siroče od sedam godina čuva ovce. Uplašen, nakon jednog susreta s vukom, pobjegao je rođaku svećeniku u susjedni grad. U mjestu Ascoli završio je osnovno i srednje obrazovanje, a u Perugi doktorirao iz građanskog prava. Nakon posjeta Asizu u sebi osjeća Isusov poziv te stupa u franjevački red. Zavjete je položio 1416. godine uzevši ime Jakov (Giacomo). Teologiju je studirao kod poznatog franjevca sv. Bernardina Sijenskog koji mu je usadio u srce ljubav prema pobožnosti Imenu Isusovu. Umro je u Napulju 28. studenoga 1476. godine.

Čudesan je život ovoga sveca. Naviještao je Evanđelje nevjerojatnom snagom vjere, ne samo rodnom Italijom nego je, prema papinom nalogu, prokrstario: Poljsku, Češku, Mađarsku i Bosnu propovijedajući protiv krivovjeraca i različitih pošasti onoga vremena. Svojom riječju tisuće je privukao Bogu i Crk­vi.

U odvraćanju od magije i praznovjerja koje je, slično kao i danas, bilo rašireno među narodom, sv. Jakov ima moćno sredstvo i lijek: „zapis” Imena Isusova – blagoslovljeni komadić papira ili drveta na kojem stoji napisano: „IHS” (Iesus Hominum Salvator – Isus Spasitelj ljudi). Sva čudesa sv. Jakova vezana su uz zazivanje Imena Isusova. Ovaj svetac poručuje kako je važno sa strahopoštovanjem izgovarati Ime Isusovo. U tom Imenu je snaga i naše otkupljenje i njemu se valja utjecati i s vjerom ga u srcu nositi.

Treba razmisliti kako se mi, današnji (ne)vjernici odnosimo prema Isusovom Imenu? Svjesni smo kako se ono pogrđuje na svakome koraku, da se malo drži do napisane Isusove riječi i snage njegova Imena. Dobro je podsjetiti se na poštovanje sv. Franje Asiškog prema napisanim svetim riječima kada veli u svojoj Oporuci: „Gdje god na nedoličnim mjestima nađem presveta imena i njegove napisane riječi, pokupit ću ih i molim da se pokupe i stave na dolično mjesto.”

Velik je popis čudesa u životu ovoga sveca. Ako ozbiljno shvatimo Isusove riječi da će oni koji vjeruju u njega činiti i veća djela od onih koja je On činio (usp. Iv 14,12), onda vidimo da se Isusovo obećanje stvarno ispunilo u osobi sv. Jakova.

U muzeju sv. Jakova u Monteprandoneu čuva se autentična knjiga svih čudesa koja je svetac za svoga života učinio snagom Isusovog Imena. Može se pročitati kako je ozdravljao slijepe, gluhonijeme, uzete, ranjene, padavičare, umiruće, oboljele od kuge, nerotkinje, mrtve vraćao u život, izgonio zloduhe. Na poseban način utječu mu se djeca i bračni parovi koji ne mogu imati djece.

U Bosni je dobro znano mjesto Deževice, gdje se nalazi špilja i voda sv. Jakova koju narod naziva i čudotvornom. U špilji je, prema predaji, obitavao svetac dok je boravio u Bosni, a prema preporuci sveca jedno dijete, slijepo od rođenja, progledalo je opravši se vodom s izvora. Na ovo mjesto i danas dolaze mnogi nevoljnici kojima bivaju uslišane molitve po zagovoru sv. Jakova.

Zanimljiva je zgoda iz života sv. Jakova, inače nepoznata fojničkom puku, a pronađena u popisu njegovih čudesa na talijanskom jeziku. Naime, tu se spominje jezero sv. Jakova u Ostružnici (postoji sjećanje da su ondje postojala jezerca uz rijeku Fojnicu), koje je dulje vrijeme ostalo bez ribe. Stanovnici Ostružnice zamolili su sveca da blagoslovi njihovo jezero koje je nakon toga vrvjelo ribom! Poznata je i narodna predaja iz Bosanske Posavine, gdje je svečevu propovijed ometalo kreketanje žaba. Na njegovu riječ: „tišina”, žabe se utihnule, a mjesto njegove propovijedi i danas nosi ime Tišina.

Osobito je gorljivo propovijedao protiv poroka škrtosti, zelenašenja i prostitucije. Lihvare je nazivao „krvopijama krvi Kristove” koji su iscrpljivali prezaduženu sirotinju. Stoga je osnovao Monti di pietà („brda milosti”), ustanove u kojima su siromasi mogli pozajmiti novce uz minimalne kamate. Uspio je pomiriti i desetine gradova koji su međusobno ratovali, kao i pomoći brojnim ženama koje su u svome siromaštvu uvučene u pakao prostitucije. Osim toga, bio je čovjek kulture, osnivajući samostane i biblioteke koji i danas izazivaju divljenje.

Jedina briga koja ga je morila posljednjih mjeseci njegova života bila je: bolest mu je onemogućavala da moli onoliko koliko je želio. Njegove posljednje riječi bile su: „Isus, Marija. Neka je blagoslovljena Muka Kristova.”