U osnovnu školu pošao je godinu ranije, pa je bio generacija prije mene. Već kao osmoškolac došao je u Franjevački samostan Pridvorje u Konavlima. Tu je završio osmi razred, a 1967. upisao se u Klasičnu gimnaziju na Poljudu u Splitu. U tom franjevačkom sjemeništu te godine bilo nas je oko 150. Franjo je meni i drugim sjemeništarcima upadao u oči zbog niska rasta, ali i po tome da se vrlo često nalazio u društvu tadašnjeg gvardijana fra Vjekoslava Bonifačića. Da se zadržavao u blizini habita za Franju je bilo normalno, jer je već živio s fratrima u Pridvorju. Zbog toga su ga drugi sjemeništarci prozvali „džepni gvardijan“.

Filozofski odsjek teologije zajedno smo opet pohađali na Trsatu u Rijeci. On se tu uključio s malim zakašnjenjem nakon što je odslužio vojni rok. Sjećam se kad je došao, u modi su bile gitare, pa sam čak i ja znao udarati nekoliko akorda. Kad je Franjo to vidio, rekao je: „O, da je meni tako!“ No, Franjo je već za otprilike mjesec dana u Župi na Kozali vodio zbor mladih svirajući gitaru po sluhu. Poslije filozofije proveo je nekoliko godina u Svetoj Zemlji, i tu zasigurno zahvaljujući  izvrsnom sluhu i izvanrednoj sposobnosti pamćenja, naučio nekoliko jezika. A kakvo pamćenje je imao pokazuje i sljedeća zgoda. Kad smo se jednom desetke godina poslije vozili u automobilu u Njemačkoj, nakon što sam već umjesto njega održao propovijed na hrvatskoj svetoj misi u jednom gradu, na putu prema drugom gradu, upitao je: „Hoćeš li da ti ponovim propovijed?“ i gotovo doslovno izgovorio je ono što sam ja na misi prije propovijedao. Bilo je to već nakon što je u jednoj klinici blizu Freiburga i. Br. operirao zloćudni tumor u srednjem uhu. Fra Josip Sopta i ja smo ga dan poslije te operacije posjetili u klinici u kojoj je operiran. Zatražili smo razgovor s liječnikom koji ga je operirao, a ovaj je na to pristao tek nakon što je saznao da smo Franjine kolege i uz Franjinu prisutnost Na tom sastanku, nakon Franjine izjave da ne želi ići na zračenja, liječnik mu je rekao: „Ja Vam otvoreno kažem, imate 80 % šanse da se izliječite!“ Preporučio ga je profesoru Slanini na Univerzitetskoj klinici u Freiburgu. Išli smo zajedno do profesora, koji je rekao: „Imamo uređaje koji Vas, ako bude sreće, mogu izliječiti. Da ih nemamo, ne biste imali nikakve šanse!“ Nekoliko prvih dana Franjo je na zračenje išao mojim autom, a onda mi je profesor rekao da ga više ne smijemo puštati sama. Vozio sam ga stoga ja. Svaki put kad bi uređaj za zračenje bio spreman, tehničar koji je radio na njemu zvao je preko razglasa profesora da dođe provjeriti ispravnost postavki. Tu sam se prvi put susreo s malom djecom starosti 2- 3 godine koja su također dolazila na terapiju. Nakon što bi tehničar profesora pozvao da dođe „do kobalta“ vrlo često on je odmah došao, iako je bila riječ o velikoj klinici i velikim prostorima u kojima je ovaj vrhunski stručnjak imao dosta obveza. Zračenja su na početku Franji izazivala velike poteškoće, tako da je u toku terapije, koja je bila određena za trideset dana, zbog nuspojava profesor odredio dvije stanke, kako bi se Franjo donekle oporavio. Na koncu je meni rekao: „Sad više ne možemo odgađati, moramo nastaviti, pa ili… ili…“ Za divno čudo Franjo je daljnja zračenja sve bolje podnosio, tako da mi je profesor rekao: „Kad je tako, dat ćemo mu još nekoliko dodatnih dubinski ograničenih zračenja u predjelu očiju“. Zbog toga je Franju poslao kod jedne američke stručnjakinje, svoje kolegice, koja je tada nekoliko mjeseci radila u Njemačkoj. Ispred njezina ordinacije bili su redovi s brojevima, kakvi se danas vide ispred bankarskih šaltera. Mi smo međutim nosili profesorovu pisanu zapečaćenu preporuku, pa je Franju odmah pregledala, čak bez ikakvih procedura, a uz to je pokidala uobičajene formulare, uz komentar da nema vremena to ispunjati. Nakon završene terapije Franjo je vrijedio kao izliječen. Odlazio je još nekoliko godina na redovite kontrole kod prof. Slanine. Kod doktorske promocije fra Joze i moje u Freiburgu, gdje je bio i Franjo, profesor je sa suprugom bio gost na svečanom ručku. Bila mu je to jedina zahvala za sve što je učinio za Franju. Franjo je tada ustao iza stola, zahvalio profesoru, franjevcima u Freiburgu, hrvatskom misionaru fra Alojziju Duvnjaku, koji ga je primio u svoj stan, kao i časnoj sestri sa Danača Josipi koja je iz Hrvatske došla pomagati mu. Za fra Jozu i mene rekao je da smo na njemu doktorirali, misleći na svu pomoć koju smo mu za vrijeme liječenja pružali.

Pred nekoliko godina, baš na blagdan sv. Franje, u Dubrovniku poslije jedne svete mise prišao mi je stariji gospodin i na njemačkom jeziku upitao: „Poznajete li fra Franju Zeleniku?“ Prije nego sam uspio odgovoriti, on je rekao: „Vi ste pater Stipe“. Tada sam prepoznao profesora kojeg nisam vidio više od trideset godina. Pozvao sam ga u samostan, pokušali smo telefonski dobiti Franju, koji je tada bio u samostanu u Pridvorju, ali nismo uspjeli. U tom kratkom susretu upitao sam profesora, kako to da se toliko zauzeo za Franju pored svih svojih drugih obveza. Rekao je da je to učinio zato što je Franjo bio svećenik, a imao je kolegu koji je postao benediktinac, a zajedno su sjedili u učeničkim klupama. Rekao mi je kako, iako u mirovini, još ponekad ode na kliniku u kojoj je radio i kako se Franjin slučaj tamo još spominje. Ispratio sam profesora do Straduna baš u trenutku, kada je sa zidina silazila skupina u kojoj je bila i njegova supruga. On se došao informirati o Franji, dok je njegova

žena obilazila zidine. Profesor nije mogao sačekati da dođe do nje, nego joj je pun oduševljenja glasno uzviknuo: „Živ je!“ Skupina je išla dalje, a njoj se trebao priključiti i profesor.  Ostalo mi je samo toliko vremena da tom nesebičnom stručnjaku, koji je svojim zalaganjem Franji „podario“ gotovo četrdeset godina života, zahvalno stisnem ruku.

Fra Stipe Nosić