Prvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše one na grob s miomirisima što ih pripraviše. Kamen nađoše otkotrljan od groba. Uđoše, ali ne nađoše tijela Gospodina Isusa. I dok su stajale zbunjene nad tim, gle, dva čovjeka u blistavoj odjeći stadoše do njih. Zastrašene obore lica k zemlji, a oni će im: »Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji: ‘Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika, i raspet, i treći dan da ustane.’« I sjetiše se one riječi njegovih, vratiše se s groba te javiše sve to jedanaestorici i svima drugima.

Naizgled jednostavna scena i već smo navikli na nju čitajući ili slušajući svete redke Evanđelja. S druge strane, koliko se iznenadimo kad netko nama blizak neobjašnjivo ozdravi od teške bolesti. Ili kad nas nazove bez zamolbi netko od prijatelja koje smo i zaboravili jer su nas obveze, posao i mnijenja stavili na posve različite puteve. Iznenađenje, strah i ugoda miješaju se dok prihavćamo taj dani trenutak. Uskrsno jutro i dalje je čudo koje daje svjetlo očima naše duše. Čovjeku nije kraj i krajnji doseg u materijalnoj egzistenciji. Već naprotiv, čovjek jest i samo postaje čovjek po duši koja je vječna jer stvorena od Boga i ne može drugačija biti. Bog – veliki otkupitelj, iscjelitelj i ljubitelj čovjeka – isplatio  je ovozemaljsku cijenu za čovjeka – dao je smrtni život. I tu nije kraj – svaki čovjek je obdaren vječnošću po Kristovoj muci i Uskrsnuću. Neka nam ne bude teško promisliti o svom životu. Ljubav koju smo od Boga primili nije potrošna za razliku od darova koje darujemo ili bivamo darovani. Bog treba naše otvorene dlanove za milosti i milosrđe svoga Srca. Naša vječna duša odraz je Njegove Ljubavi – neka i naša materijalna tijela budu slika uvijek nazočnog, dobrog i milosrdnog Boga!

Sretan Uskrs i oživite Vazmeno otajstvo Božje Ljubavi u svojoj sredini!

Fra Jozo Sopta i fra Drago Ljevar