Kroz priče sam shvatila da je tih ljetnikovaca bilo jako puno i da se u njima nije samo ljetovalo. Oni su imali višenamjensku funkciju, u njima se poslovalo, u njima se radio biznis – rekla je autorica prof. dr. sc. Slavica Stojan na promociji svoje knjige ‘Ombla, vile i vilani’ u Franjevačkom samostanu u Rožatu u petak navečer. Promociji su uz autoricu prisustvovali i Inge Belamarić, prof., prof. dr. sc. Joško Belamarić, dr. sc. Ivana Lazarević i fra Josip Sopta. Iako knjigu čine arhivski materijali, Stojan ističe da se ne radi o suhoparnoj znanstvenoj knjizi te da je naglasak na pričama iz tadašnje svakodnevice. – Jako dugo sam istraživala u arhivu. Bavila sam se poviješću žena i raznim drugim temama. U 25 godina sam prošla gotovo sve zapisnike kaznenog suda Dubrovačke Republike i druge arhivske serije, ali ta mi je bila najizdašnija jer sud nije bio kao danas. Na sud su dolazili svi, i nevini i optuženi i mnogo svjedoka koji su pričali priču. Često su pričali ne ono što ih se pitalo nego ono što su htjeli reći. U tim iskazima na sudu se vidi kako je tekao život i svakodnevica. Kroz zavjesu možete naslutiti normalni život koji se nije nigdje zapisivao. Vi ga morate izvući iz negativnog sudskog konteksta i to sam i radila i tako sam napisala više-manje sve svoje knjige. Uvijek mi je ostajalo materijala i jednog dana kad sam shvatila da imam jako puno o Rijeci dubrovačkoj, da o njoj nisam nikad ništa napisala i da se spominju često ti ljetnikovci. Onda sam ih se dohvatila i iz onoga što sam doma imala sam počela izvlačiti Rijeku dubrovačku – objasnila je. O pozadini rada na knjizi pričala je Ivana Lazarević. – Budući da je autorica rođena u ljetnikovcu, živi u ljetnikovcu i dugi niz godina je zaposlena kao znanstvenica u ljetnikovcu Sorkočević, a danas je ravnateljica Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a ona osjeća na jedan poseban način taj svakodnevni život u prostranim kućama. Ona duboko promišlja i osjeća ovaj kraj, ove kuće, ovaj način života u tim modernim zdanjima, a to je ono što je dosad promicalo većini istraživača i proučavatelja ovog dubrovačkog fenomena. Posebna vrijednost ove knjige je identifikacija šezdesetak kuća, odnosno ljetnikovaca dubrovačke vlastele i bogatijih građana poredanih uz obje obale zaljeva Rijeke dubrovačke, ali i na uzvisinama u selu Mokošici, u Petrovu selu, u Šumetskoj dolini. Posao identifikacije tih zdanja, utvrđivanja graditelja, odnosno prvih vlasnika zahtijevao je temeljno arhivsko istraživanje – naglasila je. Kroz znanstveni rad sadržan u knjizi Stojan je uspjela, kako kaže ‘dešifrirati’ izvorne vlasnike i graditelje većine ljetnikovaca koji se spominju, što predstavlja i akademski značajan napredak u dokumentaciji podataka sadržanih u arhivu. – Nedostajalo mi je kako da lociram ljetnikovac. Otprilike znam da je u Prijevoru, znam čiji je, znam kad je građen, ali nemam pojma tko ga je gradio. Istraživala sam knjige prodaja, jer nije postojao katastar da bih vidila kako se prodaje kuća. Često se poznati posjed spomene, recimo susjedstvo gospara Giorgi, i onda kaže; s lijeve strane je gospar Giorgi, s južne strane je more, sa sjeverne strane je brdo, a s desne strane je neko drugo imanje – kazala je. U terenskom radu značajno joj je svojom stručnošću pomogao njen suprug, kaže Stojan, arhitekt i urbanist. Knjiga obrađuje razdoblje od 15. do 19. stoljeća, no, kaže Stojan, ljetnikovci su se gradili i znatno ranije upravo zbog činjenice što nekima nije uspjela pronaći izvornog vlasnika. Iako na upit o tome koja joj se priča osobno najviše dopada Stojan je rekla da je to teško odrediti, no priča o Mariji Boždari joj je jako draga. – Možda priču o fatalnoj ženi Mariji Boždari. Ženi koja je bila iz redova takozvane ‘nove vlastele’, njeni su imali ljetnikovac u Čajkovićima. U nju se zaljubio Gundulićev unuk Sigismund koji je bio pisac, međutim u nju su bili zaljubljeni i drugi. Gradom su kolale pjesme koje je pisao Ignjat Đurđević, odnosno Bernard Giorgi koji je na prilično slobodouman način prikazao njenu ljepotu. Onda se njen zaručnik jako naljutio i ostavio ju. Ostavljena zaručnica u Dubrovniku nije nikad imala dobru sudbinu, međutim s obzirom na njenu ljepotu našao se drugi kandidat, a to je Kaboga koji ju je i oženio. Ljetnikovac Gundulić bila je skromna zgrada u neposrednom susjedstvu ljetnikovca Kaboga. Sin Marije Boždari, udate Kaboga, ženi Gundulićevu kćer i tako završava ta priča – zaključila je. Knjiga je objavljena u izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, a predstavit će je. DULIST, 13. IX. 2019.

Piše Bruno Lucić Foto: Božo Radić/CROPIX Upraviteljica Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku te predsjednica dubrovačkog ogranka Matice hrvatske Slavica Stojan predstavila je u Franjevačkom samostanu sv. Vlaha u Rožatu knjigu „Ombla, vile i vilani. Povijest svakodnevice u ljetnikovcima Rijeke dubrovačke (15. do 19. st.)“. Uz autoricu, knjigu koja je objavljena u izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, predstavili su Inge Belamarić, Joško Belamarić, Ivana Lazarević i fra Josip Sopta. Na pitanje zašto se odlučila baviti temom života u vlastelinskim kućama na obalama Rijeke dubrovačke, Stojan je odgovorila: – Nisam se ja odlučila baviti Omblom, nego se Ombla odlučila baviti sa mnom i naprosto nisam imala mira sve dok brojne arhivske dokumente koje sam tijekom dugih godina istraživanja u fondu Dubrovačke Republike Državnoga arhiva u Dubrovniku, namijenjene planovima za pisanje drugih knjiga s književnopovijesnim temama koje sam odavno osmislila – nisam odvojila na stranu jer se u njima pojavljivala Rijeka dubrovačka i potom tim dokumentima koje sam već imala pohranjene u svom kompjutoru pridružila posve nova istraživanja, povezana isključivo s poviješću ljetnikovaca, njihovim graditeljima i prvim odnosno daljnjim vlasnicima te događajima i ostalim sadržajima povezanim uz obitelji koje su ga nastanjivale i povijesne smjene koje su se na ovom području događale. Ombla je krvotok zaljeva Rijeke dubrovačke koja sve stvara, uvjetuje i pokreće, i reljef, i floru i faunu i ljude, i mitsko i zbiljsko. Vile su artefakti toga prostora, danas istina nezamjetljivi jer je prostor urbanistički nagrđen, ali to je tako odnedavno, od 2. polovice 20. st. Vile odnosno kuće gospodara, kako ih nazivaju njihovi vlasnici koji provode u njima topliji dio godine i dokumenti arhiva Republike, stoljećima su dominirale zaljevom, ogledala se bjelina njihova kamena u bistroj vodi Rijeke, a vilani su neizbježni lokalni stanovnici, težaci, polovnici odnosno kmetovi koji su zidali međe i zidove, uređivali vrtove oko ljetnih dvora dubrovačke gospode, trapili zemlju, okopavali vinograde, sijali žito i želi ga, u vječnom kordekanju i nadmudrivanju s gospodarima prostora, loveći ribe i ptice, sadeći kupus, ispijajući kradom vino u gospodarevu stranju i pustošeći agrume iz gospodareva đardina u dugim zimskim noćima dok je on boravio u svojoj gradskoj palači, objasnila je Stojan. Povukla je usporedbu odnosa prema zemlji nekada i danas. – Uz obalu su, kao što rekoh, bile nanizane kuće gospodara i njihova imanja uzduž obala Rijeke dubrovačke. Bilo ih je i u selima na brdovitim glavicama, ali u manjoj mjeri. Komunikacija morem bila je najjeftinija i najjednostavnija i oni su je u koristili u mjeri u kojoj je to bilo moguće. To nije uvijek značilo da su bili i zaštićeni, ali zato orsani često nalikuju tvrđavama a paviljoni nad njima imali su ulogu osmatračnica, dok su u debelim zidovima bile puškarnice, zlu ne trebalo, kojima su se opirali naletima gusara s raznih strana. Vlasnici kuća nisu, kako se to obično misli, u njima jeli, pili i zabavljali se, nego su i radili, osobito su obrađivali vinograde, obrezivali lozu i slične poslove; vino je smatrano i hranom i pićem i njegova proizvodnja nije nikada bila prepuštena slučaju. Bili su svjesni i važnosti zdrave pitke vode i zato je Rijeka, sa svojim brojnim izvorima, bila omiljeno područje, a obradiva zemlja u Rijeci najcjenjenija među svim obradivim površinama koje su Dubrovčani posjedovali. Raditi na zemlji smatrano je Božjim darom, taj je rad donosio dobre i mudre misli gospodarima i odmarao im pamet i punio baterije za nove diplomatske vještine pregovaranja i nadmudrivanja s mnogo jačim i moćnijim susjedima. Ne mogu govoriti o tragovima fiziokratizma u ovom vremenu – suživot intelektualnog posla i rada na zemlji. Danas su mladi ljudi, a i njihovi roditelji, ispunjeni nerazumnim bijesom i prezirom prema zemlji. Danas se kaže seljak za onoga koga se želi poniziti. Većina ih je od zemlje i pobjegla u Grad i sad za njom čeznu, ali nemaju svijest o tome što im to nedostaje. Pokušaju to nadomjestiti bjesomučnim gledanjem tv-sapunica. Kad im starost vrati zrno mudrosti, počet će se opet vraćati zemlji kao ishodištu, to se već sada pomalo događa, upozorila je znanstvenica. Međutim, otkrila je i ono što je zapanjilo tijekom istraživanja. – Najveće iznenađenje bila je činjenica da ladanje nije bilo početak nastanka ljetnih stanova vlastele u Rijeci dubrovačkoj, nego gospodarstvo, stvaranje, zarađivanje. Rijeka je bila zanimljiva, osim zbog poljoprivrede, zbog stočarstva i prerade (soljenja i dimljenja) mesa, zbog koncesije brodarice, zbog manufakture tekstila (Tenturija – tintoria – ispiranje bojanih vunenih tkanina u vodi), valjaonice bakra na izvoru i izrade kotlova i sličnih bakrenih predmeta za uporabu, klačina – prerada vapnenca u vapno itd. Praktični i poduzetni naši preci nisu u prvom planu mislili na svoj odmor, nego na zaradu u dobrim uvjetima života uz obilje vode, poljoprivrednih proizvoda, mesa i ribe. Spajali su korisno s ugodnim što je bio cilj, želja i potreba. Tek kasnije pridružila se tome i dokolica jer ljetna popodneva su duga, druženja su u tim prigodama bila dodatno osvježenje, pogotovo ako ga je pratio i Božji dar pjesništva, pa su tako prijatelji, humanisti darivali jedni druge latinskim poslanicama i to je bio početak. A nakon njih slijedili su ih renesansni dramski pisci, pa barokni epičari i tako sve do konca Republike pa i kasnije u kolendama koje su cvjetale tijekom 19. stoljeća u Rijeci dubrovačkoj, navela je Stojan. Nameće se pitanje jesu li brojne ruševine, ostaci vlastelinskih i kuća bogatih dubrovačkih građana na tom području još jedan znak nemara prema kulturnoj baštini? – Danas Grad Dubrovnik pokazuje itekako živo nastojanje da se vrati ili barem ublaži sve ono što je u nepovrat nestalo u Rijeci dubrovačkoj. No, povijest se ne vraća. Ti su dvori bili građeni od jedne obitelji za dobrobit, rast i život te iste obitelji. Samo se obitelj može domaćinski i skrbno ponašati prema takvoj građevini i tada građevina može uzvratiti jednakim dobrom. Obiteljskog vlasništva tih posjeda i kuća više gotovo i nema. Tamo gdje je Grad ili država u posjedu, te se građevine mogu pretvoriti u zavode, klubove, muzeje i u takvim okolnostima one mogu biti restaurirane izvana, ali njihov sadržaj se ne može restaurirati niti ponoviti. Neke dobre mogućnosti ipak nam stoje na raspolaganju. Predlagala sam gradonačelniku da se Gučetić podno Obuljena pretvori u muzej Ruđeru Boškoviću i on je za to imao puno razumijevanje; počeo je i djelovati u tom smjeru. Ali našli su se pametnjakovići kakvih ima uvijek u ovom gradu, glas onih koje ne zanimaju povijesne prosudbe ni znanje, da pitaju kakve veze Ruđer ima s Rijekom i zašto se Ruđera ”tjera” iz Grada. A ja kažem: I Rijeka je Grad, pa i više od toga. Ruđer je u Gradu boravio samo 13 godina svoga života. Bio je dijete kad je otišao iz Grada, a kad se vratio na samo mjesec dana odmora u vrijeme kad je navršio zrelih 35 godina života i postao priznati znanstvenik, proboravio je taj odmor u Mokošici s prijateljima, amaterskim matematičarima i fizičarima, Marinom Sorgom, Markom Basseglijem i Franom Ragninom. Izložio je po prvi put upravo njima i upravo u Mokošici svoju Teoriju živih sila i oni su ga razumjeli što je Boškoviću bio znak da je na dobrom putu. Za Ruđerov muzej treba osigurati ogroman prostor koji središte Grada nema i ne mora ga imati. Kad pogledate najreprezentativnije suvremene muzejske prostore po svijetu, oni nikad nisu u samom središtu grada. A ja se pitam gdje bi pametnjakovići koji podcjenjuju Rijeku dubrovačku i drže je niže rangiranim prostorom Grada (ne znaju da je turizam u Rijeci briljirao još koncem 19. stoljeća) smjestili muzej posvećen Ruđeru Boškoviću sa svim njegovim znanstvenim ekspertizama, na balkon kuće u ulici Ruđera Boškovića broj 1 koja je uz to u privatnom vlasništvu, zapitala se autorica. Dala je Stojan obrazloženje je li ondašnji život ljudi na obalama Rijeke dubrovačke bio kvalitetniji nego život današnjih stanovnika tog područja. – Nesporazum bi mogao nastati kod potpitanja što smatramo kvalitetom života. Svako jutro srećemo ljude koji prakticiraju jogging i pritom gledaju na sat da ne zakasne na posao. Tada ljudima za zdravo srce i dobro funkcioniranje organizma nije trebao jogging jer koristeći sve mišiće radili su po čitav dan sve do sumraka kada bi večerali skromnu, najčešće vegetarijansku večeru i survali se na slamicu te zaspali dubokim krepkim snom sve do sljedeće zore kad je trebalo početi iznova. Nisu čeznuli za specijalnim madracima, nisu brojali koliko kalorija dnevno unose u organizam, veselili su se svakom masnom komadu mesa kojega nikad nije bilo u obilju, osim možda o Božiću kad je bilo svježe pračevine i kad bi bili sretni da se ne smrzavaju. Zahvaljivali su Bogu za dovoljnu količinu kiše i blagu zimu. Nesigurnost života zbog različitih epidemija koje su harale i odnosile djecu i slabije otporne sigurno je stvarala stanovitu dozu straha u svakodnevnom životu, ali ne strahujemo li mi od sličnih užasa danas kad je medicina velikim koracima otišla naprijed. Nedostatak informacija držao ih je u kontinuiranom neznanju o tome što se drugdje događa. Ljudi su čeznuli za malim stvarima koje su im bile nedostižne zbog nedostatka novca, zbog slabih komunikacija, zbog ograničenja nepismenosti i neznanja. Radost su pronalazili u međusobnim druženjima uz kapljicu rakije, uz čašu vina u seoskom stranju ili u gradskoj tovijerni, a pridruživale su im se i žene unatoč tome što su morale isprati na ruke tolike količine odjeće brojnih članova obitelji, popeglati i pospremiti kuću, namiriti domaće životinje. Danas ljudi lako i jednostavno putuju. Novca imaju dovoljno da sve potrepštine za život obitelji sebi kupe. Obaviješteni su o svemu. Kućne poslove obavljaju kućni aparati. Druženja međusobnih je danas malo, ljudi im se ne vesele, ne pišu više jedni drugima, ljudi pate od dosade i mnogi upadaju u bolesti kao što je depresija a stvarni život zamjenjuju virtualnim sjedeći pred televizorima od jutra do večeri. U kućama su nekad brujali silni dječji glasovi, danas više ne jer se žene teško odlučuju rađati a kada i donesu na svijet jedno dijete žele ga poštedjeti subraće i natovare mu na leđa samoću i ovisnost o roditeljima i obratno. I mogla bih ovako nabrajati u nedogled. Do zaključka bismo ipak teško došli jer svako vrijeme stvara i svoj sustav promišljanja i svoje prioritete, komentirala je Stojan. Na predstavljanju je sudjelovao i dubrovački dramski umjetnik Marjan Nejašmić Banić. bLu DUBROVAČKI VJESNIK, 13. IX. 2019.

Više fotografija ovdje.