Sestro Klara, vrijedilo je!
Za života nisam želi povrijediti njezinu skromnost. Sada kada počiva u krilu Očevu ne mogu se ne prisjetiti jedne zgode koja je ovu sestru zauvijek urezala u moje promišljanje o smislu života i poziva jedne redovnice.
Nekoliko godina prije rata, bit će 1988. , dotadašnji kapelan Dubrovačke bolnice fra Anastazije Pavelin je zbog godina i zdravlja otkazao službu. Fra Mate Polonijo i ja smo pristali privremeno preuzet bolničko dušobrižništvo dok biskup ne providi novoga kapelana. Franjevci iz Male braće su bili od osnutka bolnice 1882. redovito kapelani.
Tako me je jedne večeri oko 21 sat nazvala sestra Klara s molbom da što hitnije dođem krstiti jednu beba koja j e bila u smrtnoj opasnosti. Žurno sam pošao u bolnicu na Boninovu, gdje su još uvijek bili neki odjeli, tražeći sestru Klaru.
Našao sam je i uplakane mlade roditelje skrhana od bola nad tek nekoliko dana starim djetetom. S posebnom osjećajima ganuća i očaja sam krstio jedva živo malo stvorenje koje je odmah trebalo biti avionom prebačeno u Zagreb.
Skrhani roditelji su izbezumljeno i bespomoćno slušali sestrine upute kako putovati i gdje se trebaju javiti u bolnici u Zagrebu. Dok sam spremo stvari preko uha sam slušao cijeli razgovor. U jednom momentu je sestra Klara prekinula savjete uz poluglasan šapat: «Ja ću poći s vama».
Što je to značilo otkrio sam tek sutra ujutro.
Išao sam uobičajeno slaviti misu na Danče ujutro u sedam sati. Na povratku s Danača sam na Gracu sreo sestru Klaru. Na licu joj se vidio umor ali i neko svjetlo sjajno u očima. Nakon pozdrava, misleći da se vraća iz bolnice, upitao sam je kako je. Odgovorila je da se vraća iz Ćilipa i da je bila s djetetom i njegovim roditeljima u Zagrebu. Tamo im pomogla oko smještaja u bolnicu.
Nisam dalje ništa pitao nego sam postiđen pred tolikom žrtvom shvatio veličinu te žene – redovnice koja je nekom meni nepoznatom lakoćom učinila tako veliko djelo. Morala je kasno u noć letjeti za Zagreb, cijelu noć biti s roditeljima i djetetom, potom ranom zorom na avion za Dubrovnik. Već prije osam ujutro sam je sreo na Gracu.
Na znam što je bilo dalje s djetetom i njegovim roditeljima. Zacijelo ono nikada neće, kao ni ja, zaboravit ovaj čin dobrote sestre Klare.
Njezina životna priča bi mogla ispuniti debelu knjigu. Ova mala zgoda pokazuje da je dobro birala i da je to što j e poklanjala drugima vrijedno žrtava i odricanja koje je podnijela kao redovnica
Sestro Klara, vrijedilo je ! Počivaj u ljubavi Očevoj!
Fra Jozo Sopta.
Fotoalbum sa sprovoda 16. XI. na Dančama vidite ovdje.
O s. Klari imate tekst na Biskupijskoj stranici.